Physiotherapy procedures in patients with lateral epicondylitis

Fizioterapijski postupci u bolesnika s lateralnim epikondilitisom Epikondilitis pripada skupini ozljeda koje nastaju kao posljedica ponavljajucih radnji (eng. repetitive strain injury- RSI). Prvi opis simptoma koji upucuju na epikondilitis dao je njemacki lijecnik F. Runge 1873. godine. Godine 1882. H. Morris opisuje simptome u tenisaca i uvodi termin “lawn tennis arm” - teniska ruka, a 1883. godine H. Major mijenja naziv u “tenis elbow” - teniski lakat. Lateralni epikondilitis pojavljuje se 7 do 10 puta cesce nego medijalni (M. Pecina, 1992.).Fizioterapijske intervencije se zasnivaju na nacelima ublažavanja boli, kontrole upale, te pospjesivanja cijeljenja mioentenziskog aparata i kontrole daljnje aktivnosti. One obuhvacaju terapijske vježbe, ergonomski trening, aplikaciju pomagala, te primjenu fizikalnih agenasa. Fizioterapijski postupci trebaju biti prilagođeni određenoj fazi bolesti, te se određuju nakon provedene fizioterapijske procjene. U prvoj, akutnoj fazi postupci ce biti usredotoceni na kontrolu boli i na opseg pokreta. U drugoj, fazi oporavka nastoji se pospjesiti fleksibilnost, povecati snaga i izdržljivost, te povecati funkcionalna aktivnost i povratak funkciji. U trecoj fazi nastojimo poboljsati snagu i izdržljivost, zadržati ili poboljsati fleksibilnost, te postici postepeni povratak na prijasnju razinu sporta ili radne aktivnosti. Prema dostupnim istraživanjima (Pienimaki, 1996., Strujis, 1996.) dokazano je da vježbe jacanja i istezanja daju bolje rezultate od terapije ultrazvukom u vremenskom periodu 6-8 tjedana. Isto tako je dokazano kako je manipulativna terapija ucinkovitija u lijecenju lateralnog epikondilitisa naspram masaže dubokom frikcijom i vježbama istezanja i jacanja u periodu od 3 do 6 tjedana (Pienimaki, 1996.) Treba se posebno naglasiti važnost edukacije bolesnika zbog moguceg ponavljanja tegoba.